—A ono dole je???
E ono dole vam je konjički 'Stonhenge'…
—Stvarno!?
Najstvarnije…
…
Uglavnom na konjičko ljeto, vrelo i žuto, u kaputu oče…
Sorry 'prljavci' mi u glavi, doslovno, iz jednog kafića dopire studijski, trijezni glas Mladena Bodaleca, pa mi napravi sataraš u glavi, a htjedoh čuti i tu, za mene, nepoznatu historijsku činjenicu o konjičkom stonehangeu…
Gomila turista iz Malezije, Tadžikistana i Sarajeva okupirali su Staru konjičku ćupriju tako da bi im i Njemci pozavidjeli. Tamo na onoj novoj strani starog grada dosta njih se okrepljuje u jednom malom dućanu koji nudi domaći sok od šipka i turski čaj, a ono što plijeni pažnju je nesrazmjer dućana i ljubaznog, gorostasnog vlasnika koji u njemu izgleda kao Guliver u Liliputu.
Ispod ćuprije Neretva, okićena titulom najhladnije rijeke na planeti, stidljivo krije svoju izvornu smaragdnu boju i potura turistima neke oker nijanse kako ipak ne bi buljili samo u nju.
Prelazim…
Sa te treće kule sam kao dječak skakao na glavu, ali tada je to bio neki novi most izgrađen da zamijeni stari, a sad je opet taj stari izronio i ne da više da se s njega skače. Inače kod nas u Bosni, dobro i kod nas Hercegovini, jer mi smo i tamo i vamo pa tako da ono 'i' može komotno da se zove Konjic, inače svi ti naši mostovi nekako moraju skočiti u tu Neretvu i, onako kao neki dječarac zamahnuti dva tri puta, izaći opet na vrelo sunce i uživati istovremeno i u studeni i u čelopeku.
Prelazim…
Turistički vodič, znam ga, 3.C ekonomska, kasnije diplomirani ekonomista, a trenutno magistar, objašnjava nekom Sarajliji ko je napravio taj most. Riznica znanja i historije upakovana u vokabular magistra ekonomije koji nesebično rasipa sve ono što zna o Konjicu.
Malezijci sa smiješkom klimaju glavom i slikaju obronke Prenja, a ja se ražalostio što nema propetog konja kraj ćuprije sa ženom i djetetom na leđima pa da se ti Malezijci uslikaju i kod tog simbola našeg postojanja… Kontam…
Biće ako Bog da i oni, samo da se izvadi taj kamen iz utrobe planine pa da se fino da nekom klesaru da odradi ostatak…
Pegla njega ovaj naš Sarajlija, jedva da čovjek stigne reći nešto na engleskom ostalima, ali meni drago što naš insan hoće da zna o nama više…
—A ono dole je???
E ono dole vam je konjički 'Stonhenge'… Pomalo ironično odgovori vodič.
—Stvarno!?
Najstvarnije…
Sad me je već zaintrigirao…
Slušam…
Gledam, upire prstom u vještački, lučno poredane stijene na obali pod mostom, Stonehenge…
Datira Bog zna od kada i učenjaci su mišljenja da za vrijeme ljetnoga solsticija sjena koja pada na ćupriju oslikava bogumile kako kreću da odaju počast boginji Neri…
Slušam…
Gledam…
Pomalo se i podsmjehujem, jer znam da to dole nisu nikakvi bogumili već ostaci starog mosta kojeg su Švabe raznjeli u drugom svjetskom ratu, a po' stoljeća kasnije, moj komšija Hilmo bagerom pored'o u tu lučnu formaciju, jer je trebalo očistit korito da Turci mogu ponovo izgradit ćupriju.
I eto danas to, vidim da je Stonhenge… Hilmo aferim.
Sluša to ovaj naš Sarajlija, ibreti se, a ibrete se i Tadžikistanci, Malezijci slikaju, svi se sjatiše ka Hilminom kamenju, a ja i ovaj drug iz trećeg C se zgledašmo…
Reko', odvedi ih i na onaj drugi gore na 'spomi'…
Spoma je inače mjesto u Konjicu koje se nalazi odmah uz magistralu kod Novog mosta, koji se tako u narodu zove jer je danas malo osjetljivo izgovoriti pravo mu ime, Jurij Gagarin. Uglavnom…
Na tom mjestu je nekada bio partizanski spomenik, vojnika sa puškom, ljuljao sam se k'o dijete na njoj dok bi me otac opominjao da siđem sa spomenika, a pored njega imamo zemaljsko blago u vidu drevnih stećaka koji su uistinu poredani kao Stonhenge i koji se uistinu mogu takmičiti u starosti sa onim iz Britanije…
I uistinu…
Stonehenge! Praaavi..
Zašto da ne…
Ali nisam znao da imamo dva.
—Čekaj! Postoji još jedan!? Znatiželjno upita Sarajlija…
Gleda mene drug, a njemu se obraća, kaže:
—Naravno da postoji…
Sad ćemo i na drugi… i namignu mi uz blagi smiješak…
Klimnem glavom, u fazonu razumili smo se…
Odoše…
Odoše, desno kraj 'Mirisa lipe' pa uz Vardu ispod pravoslavne crkve ka 'Spomi', pardon Stonehenge-u…
Preš'o i ja…
Ja ću lijevo kraj Odeona i Tećijske džamije, kući…
Idem…
Sa desne strane mi avlija Zuke Džumhura i…
Kontam, hmm, ma ubijeđen sam, da bi ovo majstor metn'o negdje u svoje anegdote…
Vibrira mi telefon…
'Ponesi hljeb.'
…
'I nemoj zvonit dijete spava!'
Bože što nam je ovaj Konjic lijep.